-Piše: BUDO SIMONOVIĆ
Kad su 10. maja 1594. godine po naređenju Sinan-paše Turci na Vračaru u Beogradu spalili mošti Svetog Save, utemeljivača Srpske pravoslavne crkve i prvog arhiepiskopa srpskog, turski zulumćar tim varvarskim činom ne samo što nije istulio tu najsvjetliju svijeću u pravoslavlju na ovim prostorima nego je duh Svetog Save i njegov kult uzvisio u sazvježđe besmrtnika, dotle da sa njim i počinju i završavaju se sve srpske molitve.
Da podsjetimo, pri povratku sa velike misije po Svetoj Zemlji, Svetog Savu je smrt presrela u bugarskom gradu Trnovu, 27. januara 1235. godine. Tu je i sahranjen, u crkvi „Četrdeset mučenika“. Dvije godine kasnije, njegov sinovac, tadašnji srpski kralj Vladislav, prenio je njegove mošti u manastir Mileševa, koji je Sveti Sava još za života izabrao za svoje vječno počivalo. Mošti su u Mileševi počivale trista trideset i sedam godina i predstavljale veliki duhovni oslonac, a Mileševa svetilište koje je okupljalo i snažilo duh srpskog naroda. U slijepoj želji da mu zatre trag i ugasi to duhovno ognjište, Sinan-paša je naredio javno spaljivanje moštiju Svetog Save. U narodu su, međutim, u vjekovima od tada ispredene legende koje govore da su mošti Svetog Save ipak spašene i da su mileševski kaluđeri tada nadmudrili Sinan-pašine sejmene i poturili im mošti nekog običnog smrtnika.
Možda najzanimljiviju i najindikativniju od tih legendi zapisao sam prije šesnaest godina u manastiru Sveta Trojica kod Pljevalja.
U ovom drevnom svetilištu se, naime, čuva ćivot (kovčeg) za koji se vjeruje da su u njemu počivale mošti Svetog Save. Nema o tome pisanih tragova i za to nepobitnih i vjerodostojnih dokaza, ali je ostalo i danas vrlo živo predanje kako su Turci, navodno, kad su krenuli da nose mošti iz Mileševe, negdje na putu prema Beogradu kosti strpali u vreću a kovčeg bacili. Stari kovčeg, za koji se ni u ovom trenutku ne zna od kojeg je drveta napravljen, po toj priči je našao nekakav seljak, musliman, uzeo ga, stavio u podrum i nekoliko godina u njemu zimi čuvao jabuke.
Kako je od njega nekakav malo imućniji Srbin, varošanin, stalno kupovao jabuke, jednog proljeća, videći jabuke zdrave i svježe kao da su tek ubrane, upita ga kako to on uspijeva da ih sačuva tokom zime. On mu onda povjeri da u podrumu ima kovčeg glasovitog srpskog svetitelja i da mu, otkad je u njega počeo da stavlja jabuke, nikada nijedna nije istrunula. Musliman je potom pristao da za neke novce proda Srbinu kovčeg, a ovaj ga donio i predao na čuvanje bratstvu manastira Sveta Trojica.
Taj ćivot, koji sveštenici u Svetoj Trojici bez rezerve prikazuju kao ćivot Svetoga Save, od tada predstavlja veliku svetinju u manastiru i pobuđuje poštovanje, ne samo vjernika pravoslavne crkve. A u ćivotu, koji se otvara samo u rijetkim i vrlo svečanim prilikama, pored ostalog, čuva se i jedna lijeva ruka za koju se smatra da je pripadala Svetom Savi. Ruka je veoma dobro očuvana i na njoj nedostaje samo mali prst. Dugo nije bilo objašnjenja šta se desilo sa tim prstom, ali je, kako je tvrdio tadašnji iguman Ilarion, grupa vjernika i istraživača iz bugarskog grada Trnova prije dvadesetak godina sve razjasnila i one koji vjeruju u ovu legendu umnogome u to učvrstila.
Bugari su, naime, tražili da vide ruku i kad su utvrdili da na njoj nema malog prsta, kazali su da je to nesumnjivo ruka Svetoga Save, te da se taj nedostajući mali prst, kao velika svetinja, čuva u trnovskoj crkvi u kojoj je Sveti Sava bio prvobitno sahranjen. Navodno, kad je bugarski car Ivan Asen Drugi odobrio svom zetu, srpskom kralju Vladislavu, da ga prenese u Srbiju, monasi iz trnovske crkve su zamolili da im se kao uspomena ostavi dio njegovih moštiju. Ostavili su im mali prst sa lijeve ruke...
U riznici manastira Sveta Trijca se, pored ostalog, čuva i jedan epitrahilj za koji se smatra da je takođe pripadao Svetom Savi kao i njegov zlatom i srebrom okovani i dragim kamenjem ukrašeni episkopski štap na kojem je ispisan tropar Svetom Savi. Ova skupocjna relikvija je osamdesetih godina prošlog vija bila ukradena, a kad je dvije godine kasnije pronađena bila je slomljena na tri dijela...
(Nastaviće se)